Poznato nam je da ljubav koju primimo u djetinjstvu može jako utjecati na to kako ćemo voljeti kada odrastemo. Životne priče odraslih čije je djetinjstvo bilo nesretno zbog nedostatka ljubavi, pokazuju da oni žude za onom ljubavlju koju nisu dobili kao djeca.
Ali što je s onom djecom kojima su roditelji svakodnevno pokazivali ljubav?
Kako „sretna djeca” vole kada odrastu?
Danas živimo u vremenima kada više nema heroja koji su se spremni žrtvovati za drugoga. Možda su izuzetak poneki roditelji, koji su spremni i umrijeti za svoju djecu. Danas mnogi roditelji misle da su dobri roditelji samo onda kada gledaju u emocije svog djeteta i ispred sebe vide sretno dijete. Zato oni djecu na razne načine usrećuju, nude im samo pozitivne doživljaje, upućuju samo pohvale, kupuju poklone, a kada odbiju neku djetetovu želju ili kada od njega zatraže da uradi nešto što je neugodno, sam pogled na neraspoloženo, žalosno i nesretno dijete potiče osjećaj krivnje, tako da popuštaju djetetovoj volji. To je najbrži način da dijete opet postane sretno.
Problem je što takav odgoj, paradoksalno, kod djece razvija narcisoidnost. Roditelji koji u svemu ugađaju djetetu onemogućuju mu da razvije sposobnost-voljeti druge. Takvo dijete u centar stavlja sebe, svoje želje i svoje osjećaje, a ako je njemu neugodno, drugi mu uopće nisu važni. Za normalan razvoj nije dovoljno da se dijete osjeća voljeno, ono mora imati priliku pokazati ljubav prema drugima, prema roditeljima, drugim riječima, da se zbog drugih nečega zna i može odreći.
Naša sretna djeca ne žele napustiti svoje udobno djetinjstvo ni onda kada imaju 20, 30, pa i 42 godine, a kada im roditelji umru ili postanu nemoćni, ova odrasla djeca trude se da s nekim drugim izgrade svijet ljubavi kakav su imali u djetinjstvu. A to je da ih neko bezuvjetno voli i da im ispunjava sve želje. Mladići traže seksi dame koje će se ponašati kao mame, a djevojke ljepotane koji će se ponašati kao tate. I jedni i drugi traže da budu voljeni, a ne da vole. U ljubavi pokazuju dječju sebičnost i vole samo zato što su voljeni. Na taj način, sretno dijete postane nespremno za život i nesretna odrasla osoba.
Zaboravili smo da naš roditeljski cilj treba biti pripremiti našu djecu za samostalan život u ljudskom društvu. Umjesto da gledamo u djetetove emocije i osjećamo se krivima svaki put kada se dijete osjeća neugodno, trebamo gledati naš udaljeni cilj. On je glavni kriterij dobrog odgoja. Za samostalnost–dijete mora naučiti nositi se sa neugodnim emocijama. Kada roditelj koji voli nešto zabrani djetetu, mora izdržati gledati djetetovo nezadovoljstvo. Ako mu je teško, neka pogleda u budućnost i zamisli ga kao odraslu osobu koja zna sama izgraditi svoju sreću.
Autor: Zoran Milivojević
Izvor: Portal Politika
