Zahtjevna je to publika – dječaci
kad god imam priliku održati predavanje pred
dečkima sedmih i osmih razreda neke osnovne škole
uvijek mi je zanimljivo promatrati ih kada ulaze u dvoranu jer
mi izgledaju kao krdo bivola koji idu na pojilo.
Odmah se vidi koji je sportaš. krupni alfa mužjak, odličnog izgleda koji je okružen prijateljima, zatim mladića koji bi htio biti kul, ali mu to baš i ne ide jer je premlad pa još ne razumije da to i nije nešto naročito važno, zatim klauna koji brzo priča i brzo misli koji još nije naučio kad stvarno treba začepiti i kada treba biti miran pa stalno pravi neku buku.
Zatim ulazi mladić s margine koji se ne uklapa niti u jedan kalup, a zapravo nitko ne zna da će baš taj mladić s margine i naočalama najvjerojatnije izrasti u nekog šefa ili vođu.
Individualca je najlakše primijetiti jer on ne želi biti dio krda niti igrati glupe mačo igrice. On zna da nije popularan, ali to i ne želi biti.
I na posljetku ulazi i siledžija, u većoj grupi ih redovito ima više i uvijek ih prati nekoliko mladića.
Dakle, svi su tu!
I dok ulaze, guraju se, udaraju, smiju, zadirkuju i ludiraju i to djeluje toliko sasvim prirodno kao i samo disanje.
A to vam je zato što se dječaci tako ponašaju.
Udaraju se šakama u ramena, potpliću, lupaju laktovima pod rebra, a nastavnici se ponašaju kao da ne primjećuju sve te budalaste zvukove i prihvaćaju ih takvim kakvi jesu, odnosno kao krdo bivola koje ide na pojilo.
Dok me ravnatelj predstavlja publici uglavnom je tišina i što god da on kaže o meni znam da ih to, bar do sada, nikada nije zainteresiralo za predavanje, a ako je spomenuo da će ono biti zanimljivo i korisno za njih
na licima mnogih dječaka se vidjelo istog trena da su se isključili – iz čistog inata.
To su dječaci.
Kako ih zainteresirati za predavanje, za slušanje, pročitajte u sljedećem nastavku! DFŠ
