Ljudi koji se drže modela odgajanja u kojem ljubav pružju bez discipliniranja u stalnom su strahu da će ih dijete prestati voljeti i zato mu dozvoljavaju da se ponaša kao mali tiranin
Kada je jedna osoba spremna žrtvovati se zbog druge, to često označavamo kao vrhunski izraz ljubavi. Mnogi suvremeni roditelji ljubav prema djetetu izražavaju upravo kroz žrtvovanje za njega.
Djeca su danas jedina vrednost zbog koje bi ljudi dali svoj život – rekao je „neko“.
Jasno je da se roditelji moraju odreći puno toga u korist svoje dece, ali postoji granica između odricanja i žrtvovanja.
Odricanje je konstruktivno i privremeno, a žrtvovanje je trajno i samodestruktivno.
Danas su mnogi roditelji zarobljenici „ideologije sretnog djeteta” jer veruju da njihovo dijete mora imati sretno detinjstvo kako bi odraslo u samostalnu i mentalno zdravu osobu. Za njih su „dobri roditelji“ oni koji čine sve da svoje dijete učine sretnim i oni koji stvaraju doživljaj voljenosti.
Kada si ostvarimo neku želju osjećamo zadovoljstvo, a kada ostvarimo neku jako važnu želju to zovemo srećom. Treba napomenuti i da dijete ne razumije razliku između sebe kao osobe i svojih želja.
Roditelji koji su podređeni malom gospodaru zapravo su podređeni njegovoj volji i njegovim željama. Oni su nesebični u svom pokušaju da mu u svemu ugode, paralelno, djetetov prirodni otpor na pokušaje discipliniranja doživljavaju kao mogućnost traume zato povlače svoje zahtjeve i postaju nemoćni i popustljivi roditelji.
Ljudi koji zastupaju ovakav model odgajanja – pružanje ljubavi, bez discipliniranja neprestano žive u manjem ili većem strahu da će ih djete prestati voljeti ako mu se suprostave.
Mali tirani znaju ogrebati, udariti, ugristi, pogoditi nekim predmetom kada nisu zadovoljni roditeljskom uslugom. I običnom promatraču, već u prvim godinama života odnos između roditelja i djeteta može izgledati kao odnos malog gospodara i njegovog odraslog roba.
A kada mali tiranin poraste, često postaje veliki tiranin. Iako je porastao, on ne želi odrasti i preuzeti odgovornosti za sebe i vlastiti život. Umjesto toga on ostaje u simbiozi s roditeljima koji često financiraju njegove ili njene sve veće zahtjeve.
Kako se roditelj žrtvuje zbog djeteta i djete ga vidi kao žrtvu, odnosno kao model odraslosti s kojim se ne želi poistovjeti. Iz djetetove perspektive taj roditelj izgleda kao netko tko stalno radi, živi životom punim obaveza, bez dovoljno zabave i uživanja – kao negativan uzor. Često su ovoj djeci pozitivni uzori likovi iz medija, filma ili jako supješni ljudi. Kako je takav život mnogima nedokučiv, osjećaju se neuspješno i za to često krive svoje roditelje.
A ko je kriv, mora i platiti.
Primjer, odrasla kćer traži od roditelja da joj ustupe veći, komforan stan, a da se oni presele u drugi.
I oni su pristali.
Kada se odrasli sin ili kći vjenča i dođu unuci, ti roditelji su zahvalni što im je „dozvoljeno“ nastaviti služiti mladu obitelj pa čuvaju dijete, vode u vrtić, kuhaju im ručkove, spremaju i financijski ih potpomažu.
Kada pokušaju odbiti uslugu, slijede različite mocionalne ucjene tipa: nikada više nećete vidjeti svog unuka!
Kao što tirani nemaju ni suosećanje ni empatiju prema svojim podanicima, nemaju ih ni ova odrasla djeca. U prilog tome ide i rastući problem nasilja nad starijima od strane njihove odrasle djece.
Paralelno, uz razmaženi, danas je jako prisutan i tzv. prezaštitnički odgojni stil kada roditelji u svakom potezu vide neki rizik za njihovo „nemoćno“ dijete. Njihova djeca su uplašena od života i svijeta izvan roditeljskog doma, tako da najčešće ostaju pasivna, bez socijalnih vještina, u trajnoj simbiozi sa roditeljem.
A što će biti nakon smrti roditeljia, njihov je najveći strah!
Zašto roditelji sve to rade?
Najjednostavnije rečeno – osećaju se krivim.
Taj roditelj je, često iz ne znanja, već na samom početku na sebe preuzeo odgovornost za osećaje svog djeteta pa funkcionira po principu: ako je moje djete nesretno, ja sam za to kriv i dužan sam to popraviti. Taj roditelj vjeruje da su djeca smisao života i zagledani u djetetove osećaje ne vide dugoročni cilj, a cilj svakog dobrog roditelja, pripremiti dijete za samostalni život u ljudskom društvu.
Taj roditelj mora prestati biti odgovoran za odraslo dijete jer jedino tako će ono prihvatiti da je samo odgovorno za sebe, svoje osjećaje i za vlastiti život.
U jednom trenutku taj roditelj mora početi poticati i ohrabrivati dijete u smjeru odvajanja od roditeljskog doma i poticati ga da da krene „svojim putem“.
Uz dozvolu autora članka Zorana Milivojević, tekst uredio Dubravko Šokčević
