Samoprijezir

Osjećaj prijezira je nespojiv s teorijom ljudskih prava. Prezren je onaj za koga se vjeruje da nije dovoljno vrijedno ljudsko biće. Zato je prijezir izraz ideje raščovječenja, to jest dehumanizacije drugog čovjeka. Kako onaj koji prezire smatra da drugi ne ispunjava niti minimalne uvjete da bi bio čovjek, on mu time što ga namjerno ignorira poručuje da nije dovoljno vrijedan da bi bio primjećen. Ignorirati na latinskom znači „ne znati”, a sama riječ prijezir ima značenje „previd”, jer korijeni zir, zor, zur ukazuju na gledanje. Ukoliko prezrena osoba odbije prihvatiti ulogu manje vrijednog ljudskog bića, tada je onaj koji prezire može početi simbolično ili nasilno ponižavati – činiti nižom od sebe.

Dok je prijezir relativno lako razumjeti kada jedna osoba prezire neku drugu, teže je razumljivo kada netko prezire samoga sebe. Razlog za to je što se kod samoprijezira osoba pojavljuje i kao onaj koji prezire – subjekt prijezira i kao onaj koji trpi isti taj prijezir – kao objekt prijezira. Zato je samoprijezir najbolje shvatiti kao da se radi o odnosu dvije „unutarnje osobe” ili dva dijela ličnosti.

Samoprijezir je moguć samo kada osoba uvjetuje svoju osobnu vrijednost: ili ću ispuniti određeni uvjet, pa ću vrijediti, ili ga neću ispuniti pa ništa neću vrijediti. Postavljeni uvjet može biti povezan s vanjskim izgledom, određenom sposobnošću, materijalnim stanjem, uspješnošću… Sve dok osoba ispunjava postavljeni uvjet, ona sama sebi daje pravo da se osjeća vrijednom, a kada nije u mogućnosti ispuniti ga, počinje prezirati sebe i osjećati  se nedovoljno vrijednim ljudskim bićem.

Postoji veza nastanka samoprijezira i jednog načina odgajanja djece. Nekada roditelji, u namjeri da iz djeteta izvuku „maksimum” njegovih sposobnosti, motiviraju dijete tako što ga zastrašuju da će ga odbaciti kao bezvrijedno ako ne ispuni neki uvjet. Logika njihovih poruka je: ili ćeš biti takav i takav, pa ću te voljeti, to jest neću te odbaciti, ili nećeš biti takav, pa ništa ne vrijediš. Kada im dijete povjeruje, ono prihvaća i preuzima taj isti stav kao vlastiti stav prema samome sebi.

Nisu roditelji uvijek odgovorni za nastanak nečijeg samoprijezira. Često i ono dijete koje je voljeno od roditelja počinje misliti da mora ispuniti neki uvjet kako bi ga njegovi vršnjaci ili pojedinac prihvatili i voljeli. Često tinejdžeri pod utjecajem slike ljepote iz medija misle da nisu dovoljno lijepi da bi mogli biti voljeni i sretni. Zato mlada osoba počinje prezirati sebe i svoje tijelo, ili započinje neurotičnu borbu kako bi se uklopila u nametnuti estetski standard.

Kako izbjeći ili prevladati samoprijezir? Odgovor je jednostavan: bezuvjetnim prihvaćanjem samoga sebe. Treba se prisjetitii kako smo se nekada osjećali u svojoj koži dok nismo otkrili da postoje razni „uvjeti”.

Autor: Zoran Milivojević

Izvor: Portal Politika