Može li se impulzivnost kontrolirati?

Iako mnogi misle da su naše emocije onaj „najprirodniji” dio nas, to zapravo nije tako. Ljudi i doživljavaju i izražavaju emocije u skladu sa svojim uvjerenjima o emocijama. Tako, na primjer, ako vjeruju da su neke emocije loše, izbjegavaju ih osjećati i izražavati. Ako vjeruju da su neke emocije dobre, tada ih i doživljavaju i pokazuju drugima. Ako osoba vjeruje da može kontrolirati izražavanje svojih emocija, onda ona to i radi. Ako vjeruje da ne može kontrolirati izražavanje, i ne pokušava ga kontrolirati. Poznavanjem ovih uvjerenja možemo bolje razumjeti  zašto se ljudi ponašaju na određene načine. A promjenom ovih uvjerenja dolazi i do željenih promjena ljudske emocionalnosti.

Na primjer, ljudi koje drugi doživljavaju kao nasilne ili impulzivne često imaju uvjerenje da moraju, kada njihova emocija dobije određeni intenzitet, uraditi nešto u skladu s emocijom. Ako su vrlo ljuti, moraju npr. udariti. Takav način funkcioniranja, prije ili kasnije stvara velike probleme u životu, posebno na razini kvalitete međuljudskih odnosa. Iako oni nemaju doživljaj da su odgovorni za reakciju, pa samim time ne smatraju da su krivi za posljedicu, oni i dalje vjeruju da je za njihovu reakciju ili kriva sama emocija, afekt, ili druga osoba koja ih je svojom provokacijom „natjerala” da postanu nasilni, agresivni, impulzivni i sl.

Možda neočekivano, ali isto uvjerenje, da se emocije ne mogu kontrolirati, imaju i oni ljudi koji su pretjerano kontrolirani. Oni vjeruju da kada bi samo malo popustili u svojoj kontroli, pojavila bi se situacija u kojoj bi „proradila” njihova nasilna i divlja priroda, zbog čega se neprestano pojačano kontroliraju. Kod njih možemo primijetiti veliku razliku između njihove osobnosti koja se nikad ne ljuti i njihove fantazije o velikoj količini neobuzdane, iracionalne i destruktivne agresivnosti koju nose u sebi.

U stvarnosti,  ljudi se mogu kontrolirati.

Iako su njihove emocije odgovor na određene događaje, ljudi su ti koji su odgovorni kako su te događaje shvatili i vrednovali, te koji su način izražavanja emocije izabrali. Kada osjećamo neku emociju, ma koliko ona bila jaka mi uvijek biramo kako ćemo je izraziti, a izbor je takav da možemo odlučiti da emociju izrazimo ili ne, odnosno da je pokažemo drugima ili ne. Možemo odlučiti da je izrazimo samo neverbalno kroz izraz lica ili držanje tijela. Možemo je izraziti riječima, pri čemu biramo koje riječi ćemo upotrijebiti. Možemo je izraziti i kroz akciju koja je usmjerena ka nekome ili nečemu.

I zato je važno da ne opravdavamo niti našu malu niti veliku djecu kada urade nešto u tzv. afektu. Mi smo odgovorni za način na koji izražavamo svoje emocije baš zato što ga mi uvijek biramo, bez obzira jesmo li toga svjesni ili nismo. Tek kada dijete koje je nasilno naučimo tome, otvaramo vrata nenasilnoj komunikaciji.

Autor: Zoran Milivojević

Izvor: Portal Politika