Krivnja, pečenje savjesti, grizodušje su riječi koje opisuju osjećanje krivice. Ona je neugodna emocija koju osjećamo kada mislimo da smo uradili nešto što nije u skladu sa našim vrijednostima zbog čega je nastala neka šteta, primjerice, povrijedili smo nekoga, napustili smo partnera kojeg smo prestali voljeti i on zbog toga pati, trudili smo se da nam dijete bude primjer dobrog odgojenog djeteta, a ispalo je suprotno i sl.
Kada smo kod osjećaja krivnje kod roditelja važno je reći da je ona zasnovana na pogrešnoj ideji o postojanju direktne uzročno – posljedične veze između njihovog odgojnog stila i odrasle osobe djeteta, a istina je da koliko god roditeljski utjecaj bio važan on nije jedini, a niti presudan.
Svim roditeljima cilj je odgojiti dijete i da ono izraste i samostalnu i odgovornu odraslu osobu koja će biti uspješna u svijetu u kojem živi. Roditelji to rade u skladu sa svojim uvjerenjima o roditeljstvu. Unatoč dobrim namjerama i sličnim ciljevima predodžbe o roditeljstvu kod roditelja se razlikuju iz čega proizlaze i različiti odgojni postupci.
Važno je napomenuti da djecu ne odgajaju namjere, nego postupci, a rezultate našeg rada vidimo tek kada djeca odrastu. Onda imamo one roditelje koji su zadovoljni svojim rezultatima i one koji to nisu. Mnogi nezadovoljni roditelji rezultat pripisuju genetici i uvjerenju da što god da su oni napravili dijete bi svejedno izraslo u takvu osobu pa su na taj način se pokušali osloboditi odgovornosti za loš rezultat. Neki vjeruju čak i u sudbinu. S druge strane imamo roditelje koji misle da oni jesu odgovorni za tzv. loš rezultat i misle da su negdje pogriješili. Zato se osjećaju krivim.
Roditeljska krivnja može biti izrazito neugodna. U mnogim slučajevima, dijete je već odraslo i danas već postalo otporno na odgojne zahvate. Mnoge roditelje muči jak osjećaj krivnje jer misle da su to prekasno shvatili. Na taj način sami sebi oduzimaju roditeljsku moć. Jednima je jasno što je trebalo uraditi, a nisu, a drugi se pitaju gdje su pogriješili.
Jedan od uzroka tzv. lošeg rezultata je neusklađenost odgojnih metoda. Mnogi su se brakovi zbog toga raspali. Mnogi se međusobno optužuju kako bi izbjegli vlastiti osjećaj krivnje i odgovornost prebacili na drugoga. To je tvoj sin, vidiš li što je uradio? – poruka je koja samo produbljuje psihološku igru međusobnog optuživanja, a koju situaciju djeca vrlo često koriste za neke svoje dobiti.
Dakle, roditeljsko osjećanje krivice zasnovano je na ideji da postoji direktna uzročno – posljedična veza između njihovih odgojnih postupaka i odrasle osobnosti djeteta.
U stvarnosti ta veza ne postoji i već smo spomenuli da roditeljski utjecaj je važan, ali nije niti jedini niti ima presudan utjecaj. Dijete se tijekom odrastanja nalazi u različitim okruženjima i izloženo je utjecajima i drugih njemu važnih osoba, susjedima, bakama i djedovima, učiteljima, nastavnicima, trenerima … Kada su tinejdžeri u pitanju utjecaj vršnjaka je vrlo velik. Utjecati mogu biti pozitivni ili negativni. ALI njih NE TREBA shvatiti kao uzrok, nego samo kao utjecaje. Presudno je pitanje kako dijete tumači te utjecaje i koja značenja im pridaje i koliku važnost. Sve ovo čini jedan skup koji odgaja dijete.
Kada su djeca mala, roditeljski utjecaj je vrlo važan, ali s vremenom i drugi utjecaji postaju sve važniji. U pubertetu su utjecaji vršnjaka često važniji od roditeljskih utjecaja.
Jeli moguće na temelju opisanog ispraviti prošlost?
Dakle, osjećaj krivice se javlja kada ljudi sami procjene da su nešto krivo uradili i kada je nastala neka negativna posljedica. Neugoda koju izaziva krivnja mnoge potiče na promjenu. Problem je u tome što se krivnja odnosi na ponašanja koja su se odvijala u dalekoj prošlosti, a njih je nemoguće ispraviti. Osjećati se krivim za nešto što se dogodilo u davnoj prošlosti je beskorisno i neproduktivno, oduzima nam snagu i roditeljsku moć.
Što onda učiniti?
Prvi korak je prihvatiti da je dijete odraslo time i odgovorno za svoje postupke u sadašnjosti. Usmjeriti se na probleme koji su ovdje i sada, ponuditi suradnju ili potražiti pomoć stručnjaka. Proganjati se i međusobno optuživati vodi samo u još veće sukobe, a ako odraslo dijete potraži pomoć, važno je biti mu podrška za problem kojeg ima.
Uz dozvolu autora članka Zorana Milivojević, tekst uredio i prilagodio Dubravko Šokčević
PSIHOteka
