Ljudi u pravilu ne razlikuju događaj od njegovog doživljaja. Ponašaju se kao da je doživljaj isto što i događaj.Doživljaj se sastoji od predstave o događaju i onog značenja kojeg je osoba pripisala danom događaju. Zato možemo reći da ljudi ne reagiraju na događaje, već na ono značenje koje su pripisali tim događajima.Izgleda da se to odnosi i na tjelesno kažnjavanje djece od strane roditelja. Je li tjelesna kazna znak ljubavi ili mržnje?
Profesor Kenneth Dodge sa Duke sveučilišta dugo se bavio pitanjem odnosa tjelesnog kažnjavanja djece od strane roditelja i kasnije dječje agresivnosti. Kod odnosa agresivnosti i kazne teško je reći što je uzrok, a što posljedica, jer često nije jasno je li agresivnost nevaljalog djeteta uzrok a češće kažnjavanje posljedica, ili je obrnuto. Koristeći odgovarajuću metodologiju za koju je vjerovao da rješava ovo pitanje, tim profesora Dodgea dobio je rezultate koji su im potvrdili tezu da tjelesna kazna doprinosi kasnijem agresivnom ponašanju djece. Kako ni u jednoj saveznoj državi SAD-a roditeljima nije zabranjeno tjelesno kažnjavati djecu, ovaj istraživač se založio za zabranu tjelesnog kažnjavanja.
Kada je dr. Dodge htio svoje teze provjeriti na djeci američkih crnaca, dobio je sasvim suprotne rezultate: tjelesno kažnjavanje je smanjivalo sklonost ka nasilju. Ne samo da su crnci češće tjelesno kažnjavali svoju djecu, nego je istraživanje koje je pratilo djecu od vrtića do kraja srednje škole, pokazalo da što je neko crnačko dijete od roditelja bilo više tjelesno kažnjavano, to je bila manja vjerojatnost da će ono biti nasilno.
Važno je napomenuti da su predmet istraživanja bila normalna djeca i da su roditelji koristili razumno tjelesno kažnjavanje, a ne fizičko zlostavljanje. Zato iz ovoga ne smijemo zaključiti da djecu treba što više tući da bi bila bolja. Istraživačima se postavilo pitanje: Zašto je tjelesno kažnjavanje stvaralo probleme bijeloj djeci, a smanjivalo probleme crne djece?
Isti tim je dao i objašnjenje: tjelesnu kaznu treba gledati u sociokulturnom kontekstu u kojem se primjenjuje. Ako se u danoj kulturi i obitelji na tjelesnu kaznu gleda kao na nešto što je uobičajeno tijekom odgoja djeteta, onda i dijete na to gleda na taj način. Ali ako se na razumnu tjelesnu kaznu gleda kao na nasilje i fizičko zlostavljanje djece, onda i dijete to počinje tako gledati, i cijelu stvar doživljava kao traumu – dokaz da nije voljeno.
U našoj kulturi roditelji tradicionalno pokazuju djeci ljubav, a tjelesnu kaznu koriste kao jedan od prihvatljivih načina kažnjavanja. Zato je u našoj kulturi, u kojoj dvije trećine roditelja koristi razumno tjelesno kažnjavanje, štetno mijenjati kulturni obrazac i u školama djeci nametati da je tjelesno kažnjavanje od strane roditelja u stvari zlostavljanje i nasilje.
Autor: Zoran Milivojević
Izvor: Portal Politika
