Željka je prosječna djevojka u skoro svakom smislu. Ona živi u jednom prosječnom stanu, prosječnog je izgleda, prosječno je uspješna i iskreno vjeruje u svoje prosječne mogućnosti. Ono što je iznadprosječno u Željkinom opisu, njen je popis želja dug čak 7 metara, zajedno sa željama koje je označila crvenim križićem, kao teško ostvarive. Sve ostale stavke označila je zelenom zvjezdicom jer u tim područjima smatra da ima zeleno svjetlo od svemira, ali da o njoj ovisi što će s njima napraviti.
Željka već godinama živi jednako, samo joj se popis želja povećava svakim danom. Ono što Željkini prijatelji kažu o njoj, kada ih pitate, jest da je Željka puna potencijala. I da ne razumiju zašto živi tako dosadnim životom. Zapravo, toliko su zbunjeni ovom nelogičnošću da su smislili jedan zanimljiv eksperiment.
Znali su sve puteve kojima njihova prijateljica prolazi svakim danom. Doduše, to uopće nije bilo teško znati. Željka je koristila samo četiri osnovne rute kojima je stizala na svoja rutinska odredišta. Jedan je bio put do posla, drugi je vodio kod doktora, treći je bio malo vijugav i završavao u jednom parku u koji je često navraćala i, sjedeći na maloj drvenoj klupici okruženoj borovima, maštarila o drugačijem životu. Tamo je nerijetko dodavala još jednu stavku na svoj dugi popis želja. Četvrti put vodio je u nepoznato i do njegovog kraja zapravo nikada nije stigla. Taj puteljak dobio je svoju priču kada je jedan dan, iscrpljena svakodnevnom rutinom, odlučila poći u nepoznatom smjeru. Oduvijek ju je zanimalo što se nalazi u tom dijelu grada. Izgledao je jako perspektivno i pomalo tajnovito. U daljini je vidjela na stotine vrata. Sva vrata bila su različitih boja i veličina. Kroz njih su ulazila i izlazila djeca i odrasli i svi, baš svi, imali su osmijeh na licu. Onakav osmijeh kakav je već dugo nije krasio. I tako je Željka jedan dan na putu u svoj park odlučila promijeniti smjer, sa željom da priđe bliže tim vratima. Barem jednim. Ona žarko narančasta izgledala su najljepše. Poput slikarskog platna sunčevim nitima.
Međutim, kako je Željka prilazila bliže, strah od nepoznatog i čvrsto vjerovanje da je tamo ne čeka ništa lijepo, da je sreća za druge ljude, zaustavili su je poput munje. Za druge ljude je da se smiju i prolaze kroz šarena vrata. Za nju je da nastavi živjeti dosadnim životom jer svijetu u kojem se događaju zanimljive stvari, ona zaista nema što ponuditi. Osim možda želja, stotine želja koje titraju zelenim i crvenim svjetlima na predugom papiru smotanom u džepu. I tako je Željka stala kao ukopana, okrenula se i užurbano krenula natrag prema poznatom mjestu. Mjestu gdje su se presijecali put prema parku i put ostvarenja želja, put broj četiri. Nakon tog dana, često je znala njime poći, ali samo do onoga dijela gdje je sa sigurne udaljenosti mogla promatrati sretne i ostvarene ljude. Zatim bi uzdahnula i vratila se natrag.
Željkini prijatelji znali su za njene povremene izlete u nepoznato. Jednog dana, razgovarajući međusobno o tužnom životu njihove prijateljice, sinula im je ideja!
Prvo su puteljak kojim je svakodnevno koračala, a koji je vodio u omiljeni park, obojili u crveno, a onaj četvrti, u prekrasnu zelenu boju. Na kraju zelenog puta, tik do mjesta gdje se počinju nizati stotine šarenih vrata, postavili su malu drvenu klupicu i zasadili zeleni borić. Zatim su iskoristili trenutak kada je Željka bila na poslu i kriomice uzeli njezin popis želja. Na popisu je bilo točno 445 želja, a na zadnjem mjestu pisalo je: „Usuditi se doći do kraja, znaš što to znači.“ Došli su do šarenih vrata, bilo ih je 444. Iskidali su 7 metara dug popis na sitne djeliće, tako da je na svakom pisala jedna želja. Iza svakih vrata ostavili su po jedan papirić. Vratili su se kući i čekali.
Tog znakovitog dana, Željka je krenula u park. Obično je osjećala uzbuđenje u trenutku kada bi kretala u tom smjeru. Osjećala je da bi se taj dan moglo nešto promijeniti, možda će nakon mnogo vremena dodati još jednu želju na svoj popis i time neko vrijeme provesti sanjareći na svojoj sigurnoj klupici uz mirišljave borove. Znala bi potpuno odlutati u svijet mašte i na trenutak pomisliti da živi život kakvog bi željela. Ali ne i život kakvog zaslužuje njena bezgranična običnost.
Željkino uzbuđenje prekinula je spoznaja da njenog popisa želja nema na svom uobičajenom mjestu. A uvijek je tamo stajao, godinama, bez iznimke. Bila je zabrinuta, uplašena i razočarana. Kako će sada opet sanjariti o tome da će jednog dana početi ostvarivati želje s popisa, kada više ni nema tog popisa. A njenih želja ima toliko da ih jednostavno nije mogla zapamtiti. Bila je očajna. Ipak je odlučila krenuti u park, pomislila je da ga je možda zaboravila jučer na klupici. Bilo joj je neobično što je put bio obojen u crveno, nije voljela crvenu boju. Ona ju je podsjećala na teško ostvarive želje, vječnu osudu na dosadu. U jednom trenutku došla je do poznatog raskrižja. Put koji je vodio u drugom smjeru, smjeru nedostižnih vrata, bio je zelen. Prekrasno obećavajuće zelen. A na samom raskrižju bila je strelica u smjeru zelenog puta na kojoj je pisalo: „Za život u sreći ovdje skreći!“ Bio joj je simpatičan taj natpis. Možda mi je na ovom putu ispao moj popis, pomislila je. A crveni put joj je uporno signalizirao neuspjeh, nije njime željela nastaviti. Poslušala je simpatičnu poruku i skrenula u zeleno. Trebala je zeleno svjetlo za uspjeh.
Ubrzo je došla do mjesta gdje bi uvijek stala i s čežnjom gledala u vrata u daljini. Ovaj put je bila posebno tužna. Ovaj put nije osjećala olakšanje u tome da se okrene i vrati u poznato. Nije imala svoj popis koji ju je mogao zavarati da će jednog lijepog dana početi ostvarivati te brojne želje na papiru. Nije više znala ni koje su to želje. A i gdje će zapisati nove? Hoće li sve početi ispočetka? Što uopće započeti kad je to ionako samo popis koji skuplja prašinu na polici u hodniku prosječnog stana?! Uvidjela je koliko su te silne zapisane želje izgubile smisao, kada nije ostvarila niti jednu. Pa čak ih se nije niti sjećala! Jel ima onda smisla praviti novi popis?! Počelo joj se vrtjeti u glavi, suza je kliznula niz drhtave usne. Nije željela nazad. Nije imalo smisla.
U tom trenutku, u daljini, ugledala je klupicu i zeleni borić. Jako su je podsjetili na njenu klupicu u parku okruženu borovima. Nije više imalo smisla ići ni u park, pomislila je. Sada je briznula u plač. Uvijek zgrčeno lice počelo se opuštati. Ovaj razočaravajući dan ju je umorio i nije više imala snage u tijelu. Pomislila je da bi trebala otići do klupice, sjesti i malo razmisliti o svemu. Opustiti se. A ionako neće doći do vrata, klupica je ipak malo dalje. Iako ovaj put, prvi put, nije osjećala istu dozu onog paralizirajućeg straha od nepoznatog i neuspjeha, kao što je to osjećala svakog puta na ovom mjestu. Nije imala što izgubiti. Otišla je do klupice i sjela. Ispred sebe ugledala je strelicu koja je pokazivala smjer prema vratima, a na kojoj je pisalo: „Natrag se ne vrati, želje svoje prati.“ Na boriću pokraj klupice, zaboden na iglicu bora, lepršao je na vjetru nekakav papirić. Uzela ga je i odmotala. U tom trenutku Željka je počela istovremeno plakati i glasno se smijati. Osjećala je neizmjernu navalu sreće i zbunjenosti. Nikada se nije ovako uzbuđeno osjećala, bilo je zarazno. Na papiriću je pisalo: „Želja 445: Usuditi se doći do kraja, znaš što to znači.“ Željka je ustala i krenula prema žarko narančastim vratima. Izbliza su bila još ljepša nego ih je zamišljala. Udahnula je, nasmiješila se i ušla.
Autor: Marija Šokčević
